U paleti stvari koje vas žele ubiti kad se rodite na ovom planetu vulkani zauzimaju dosta počasno mjesto. Vulkani su vrlo lijepi ubojice, pa me to podsjeća na legendarnog serijskog ubojicu Teda Bundyja koji je zdušno likvidirao žene tamo negdje prije pedesetak godina, ali svaka majka bi ga htjela za zeta, barem je tako ta romantična priča išla.

Taj arhetip opasne ljepote nebrojeno je puta korišten u literaturi, na filmu, ma svagdje. I on privlači ljude.

Vulkane sam uživo sreo 1997. putujući Ekvadorom. Ta zemlja ima Aveniju vulkana koja se proteže smjerom sjever-jug, a gdje su vulkani organizirani u dva andska reda. To kad jednom vidite ne zaboravljate. I od onda do danas, vulkani su ustrajali sa svojom prisutnošću u mome životu. Počeo sam ih smatrati dijelom svoje stvarnosti na ovome planetu. Rekoh ja Vulkanu „Gdje si mi rođače?”

U međuvremenu sam dosta naučio o njima, vidio ih u raznim stadijima njihova života, neke ispenjao, no daleko od toga da si umišljam da sam neki stručnjak. Tipove vulkana, sadržaj njihove lave, uzroke nastanka i pokušaje predviđanja erupcija ostavljam ekspertima, a ja o njima imam neka svoja razmišljanja, ni znanstvena, ni poetična.

Možda filozofska, jer premisa je da su ljudi privučeni plodnim tlom, voljni živjeti uokolo aktivnoga vulkana kao što mušice dolaze na mjesta koja ih privlače pa onda tu stradavaju. Ginu kao muhe. I to bi onda bila paradigma, nešto što puno govori o ljudima i životu i tako.

Istina je uvijek malo šarenija. Kao prvo, točno je da je zemlja plodna i da ondje gdje imamo više vulkana, između se nalaze poželjne zelene doline koje privlače ljude. No, sa današnjim zahtjevima prinosa, ljudi će uvijek trebati dodatna gnojiva ma koliko zemlja bila plodna. Nešto što izgleda poželjno ne mora u stvarnosti biti poželjno.

Recimo, pogledate prašumu i sav onaj biljni svijet i pogrešno zaključite kako ta zemlja mora biti jako plodna, samo nam treba raskrčiti i imamo super plantaže. A eto, istina je suprotna, ta je zemlja niže kvalitete.

Nadalje, kad bi zemlja oko vulkana bila toliko superiorna, onda biste oko vulkana viđali uglavnom plantaže, imanja, poljoprivredne površine. U stvarnosti vidite gradove (ponekad jako velike kao Guatemala City), gradiće, sela. Dakle, nije to baš crno-bijelo, ali jest činjenica da su krajevi oko vulkana često gusto naseljeni.

Recimo Meksiko. Vulkanske doline središnjeg Meksika su jako naseljene i najveći dio Meksikanaca živi baš tu. Sjever i jug su daleko manje naseljeni. Ali, te su doline na oko 2.000 metara nadmorske visine! Ne smeta. A eto, nitko Meksikance ne naziva nekakvim gorštačkim narodom koji jodla i nosi lederhozne. Dobro, pobrali su oni limenu glazbu od Austrijanaca, ali to je za jednu drugu priču. Meksikanci nisu ni oni likovi što spavaju pod sombrerima naslonjeni na zid dok kaktusi kolo vode, ali to je isto jedna druga priča.

Dakle, ta vulkanska plodnost nije primarna stvar koja je privukla ljude, već to mora biti nešto drugo. U suptropskom pojasu to vam je sljedeće: vulkanske doline su na nadmorskoj visini koja je idealna za klimu vječnog proljeća. E, djeco, to vam je ta tajna. Dakle, nije štos plodnost zemlje, već klima, inače bi Kamčatka vrvjela ljudima. Ljudi vole proljeće toliko da se izvrgavaju opasnostima vulkanizma, erupcijama i piroklastičnim izbojima (rijeke lave su za slabiće jer su pretežno spore). Ljudi ne vole trope, ma koliko vam prodavali palme i pješčane plaže i ananase, jer je gadno kad je usred noći plus 35. Probao sam i to. Ali proljeće vam ima jednu smrtonosnu kvaku.

Sad uzimamo na stol knjigu povijesti. Idemo u antiku, srednji vijek, svejedno. Onda učite o životu tih ljudi i skužite da je proljeće bilo ustvari najgore doba godine. Zašto?

U jesen ste spremili zalihe, jesen je bila blagorodna i obilata, pa ste zimu preživjeli na tim zalihama. I kad su vam one pri kraju ili čak istekle, evo nam lijepoga proljeća, sada je sve OK? Nije. Biljkama treba vremena da narastu, pa iako je to dosta i brzo, nećete se debljati na mladom luku. I jorgovanima. Proljeće je u povijesti bilo jako opasno razdoblje, doba gladi, pa ako bi i zima malo dulje povukla, ljudi su se ustvari grozili proljeća i nisu imali vremena za lastavice, visibabe u kupaonici te ostale vijesnike proljeća. Ni za Valentinovo.

Pa otkud onda ta silna ljubav prema proljeću?

Proljeće je druga priča kada nemamo klasičnih četiri godišnja doba. Vječno proljeće je sasvim silna stvar: nije prevruće, nije ni zima, sve raste cijele godine, cvjeta, ima vode ni previše ni premalo (malo je možda stiska u suhljoj sezoni), kratki rukavi djeco, sve u svemu, smatram da ako ima godišnjih doba u Raju, to je vječno proljeće.

I zato ljudi pristaju živjeti pored vulkana, što i nije tako loše kako izgleda. Nisu oni svi aktivni, neki su mrtvi već i po 80.000 godina, čak tamo od holocena (gore na slici je Agua koja baš toliko već šuti), ako su aktivni nisu stalno aktivni (Vezuv je zadnji puta dimio 1944.), a i kad dime i rigaju, nije to stalno punom snagom. Događaji poput erupcije vulkana Krakatau su jako rijetki. S vulkanima i uz vulkane se može fino živjeti, jasno, dok ne dođe do sasvim ekstremne situacije. A to je rijeđe nego kod spomenutog Teda Bundyja.