Šaman je gledao prema dolini ispred kuće. Njegova je kuća bila malena i trošna, skrpljena od raznih materijala koje je obitelj uspjela pronaći u gradu. Revno su obilazili otpade kako bi sagradili svoj dom. Radili su poput drugih svojih sumještana u ovom selu na obroncima brda.
Šamanove su oči vidjele puno više od doline. Šaman je gledao zrak. U tom su zraku njegove domovine bili duhovi njegovih predaka. U jezerima i rijekama bili su snažni bogovi njegova naroda. U planinama također. Zapravo, sve što je gledao imalo je osobnost. Kamenje nije kamenje, drveće nije drveće. U svemu je šaman vidio neko od bića s kojima je razgovarao.
A bića su mu govorila o prošlosti i budućnosti. Kad je došao bijeli čovjek iz zemlje preko oceana – ništa se nije promijenilo. Ti su bradati i prljavi ljudi željeli posjedovati zemlju i ljude. A to se ne može. To jednostavno nije moguće. Šaman je imao njihovo ime, ime koje su oni donijeli. Zvao se Pedro Alvarez. No, dobro je znao svoje pravo ime, ime koje su mu dali njegovi roditelji. Bilo je to ime njegove duše, ime koje nikome nije izgovarao. Bilo je to ime iz prošlosti njegova okrutnog i mističnog, a toliko jednostavnog naroda.
I svome je sinu dao dva imena. Jedno njegovoj duši, a drugo svjetovno, za svakodnevnu uporabu. Ime koje su bijeli i ostali pisali u svojim smiješnim i nepotrebnim dokumentima.
Osjećao je prisutnost svojeg sina. On se tek učio šamanskoj vještini. Kada umrem, pomislio je šaman, on će nastaviti. Ta ga je misao ispunjavala zadovoljstvom. Stotine naraštaja njegove obitelji imalo je šamansku čast među ljudima njihova sela. I šamansku dužnost. Čuvali su jezero Chicabal i častili njegove duhove. Razgovarali su s prisutnošću u jezeru. Obavljali su drevne obrede. A živjeli su od tako banalnog bjelačkog običaja kao što je turizam.
Prvo su došli ljudi u sjajnim oklopima i na konjima. Bili su okrutni, okrutniji od svih obreda njegova naroda. Potom su započele bolesti. Ljudi su nestajali. Vladala je glad i nesreća. Poslije se sve smirilo. Bijeli su bili zadovoljni. Mislili su da su pobijedili. Vladali su silama prirode. Gradili su ceste i brane. Zavirivali u svaki kutak zemlje u potrazi za njezinim dobrima. Uzimali su ono od čega je sve sačinjeno. I nisu ništa vidjeli.
Zrak. Šaman udahne duboko duh svojih predaka. Dan je tek počinjao. Poznavao je tu vlažnost, tu sunčevu blagost i zelenilo koje mu se pružalo pred očima.
Prekine ga buka motora. Stari žuti autobus doveo je novu grupu. Osmi je dan mjeseca. Šaman je znao: ženski je dan, žute je boje, pripada osjećaju ljubavi. Ne ljudske ljubavi, već one svemirske, sveprisutne. Ostao je nepomičan s tim osjećajem dok su se bijeli iskrcavali iz autobusa, dvadesetak njih, svaki sa teškim teretom na leđima. Okrenuo se i poželio im dobrodošlicu.

XXXXX
Hodao je polako, uzbrdo, kao i tisućama puta prije toga. Bijeli su bauljali, smijali se, ništa nisu vidjeli. A šaman je pričao sa šumom i planinom. Ona ga je liječila. U njoj je vidio cijeli svoj život. Kažu da šamani padaju u transove, da onda kada ispiju neku drogu vide budućnost. Nije točno. Oni neprekidno vide. Njihovo je Nebesko oko otvoreno. Ali, ne razmeću se time.
Šaman se sjećao svojeg umrlog oca. Sjećao se sebe dok su mu ruke bile malene. Otac je znao kleknuti pokraj njega da im glave budu blizu i znao mu je govoriti. I tada mu je rekao: «Sine, postati ćeš što i ja. Ali, zapamti: sve što ti ja budem dao meni je darovao moj otac. I zato – nemoj nikada biti umišljen. Nemoj misliti da je tvoja sposobnost u tvome posjedu. To je sve za ljubav, za dobrotu i za druge.»
Koliko je otac bio u pravu! I nikada nije iskoristio moć liječenja za novac i dobra bijelih. Hlače su mu bile poderane. Majica prljava. Dom njegov bio je skroman. Nikada nije poželio drugo.
Ta sposobnost da razgovara i saznaje bila je smisao njegova života. On nije bio čarobnjak, bio je šaman. Znači, bio je Čuvar.
Njegov sin je tek počeo shvaćati o čemu se tu radi. Zagrebao je površinu. Uzeo je identitet šamana. Sada je otac samo trebao napuniti sadržaj njegova bića smislom šamanstva. Smislom koji još ni sam nije do kraja spoznao.

XXXXX
Bijeli su se razigrali po dolasku na jezero. Počeo je obred pred drevnim križem Maja. On je simbol svih strana svijeta. Svih strana svemira.
Šaman je položio zrna kukuruza. Osam. Danas je osam. I dok je govorio bijelima, razgovarao je sa Chikabalom.
• «Došao si, Čuvaru»
• «Došao sam»
• «I nisi sam.»
• «Nisam. Ali oni ne vide.»
• «Neka. I njih ću uzeti. Njihov je dah važan. Ostaje i ovaj trenutak, ostaje Vječnost».
• «Da. Daj im vode.»
• «Oni ne vide. Ali ti znaš – to je kao kad se čovjek poigra s psom».
• «Znam. Pas ne zna, ali mi se za njega brinemo»
• «Nahrani ih. Ostati će moji onoliko koliko treba. I oni su Život».

XXXXX
Bijeli su kosu zalili vodom jezera. Nisu znali da ih gladi Chikabal. Kao male, tek rođene psiće koji ne poznaju Svijet. Krhke i malene, podložne milosrđu i nasilju koje znači kraj Postojanja.
Gledao je djevojku. Bila je lijepa. Ali on nije vidio lice. Vidio je Život. Vidio ju je staru, u staračkom domu u zemlji koja se zove Kanada. Do smrti je nosila dio Chikabala.
I onaj mladić. Bio je bolestan. To je nosio u sebi. Ali duša mu je bila čista. Chikabal mu je dao olakšanje. U kolicima, bez nogu, bio je smiren i jednostavan.
Bio je i starac među njima, nije vjerovao u Bogove. Cijeli je život proveo u gorčini i nepravdi, stalno je prigovarao. Chikabal ga je poveo olakšanju.
Svima njima, a da nisu ni znali i vjerovali, Chikabal im je dao dio sebe, a oni su utkali svoje priče u njega. On ih je posjedovao, ali ne onako kako su bijeli posjedovali zemlju. Chikabal ih je milovao, surađivao s njihovim životima, a oni su ostali to što jesu. Gledao je njihovim očima, oni su gledali za njega.
Chikabal je vidio ljudski svijet. Kao fotografija koja bilježi jedan trenutak u satu, Chikabal je putem bijelih vidio jedan djelić vječnosti.
Davno, davno, kada svih njih ne bude, on će biti tu u jezeru. I oni s njim. Dio njega. Zauvijek.

XXXXX
Zvijezde se okreću na nebu. Svemir živi svoj dugi život. A opet, tako kratak. Svemir i Život. I jedno i drugo prekratko u Vječnosti.
«I čemu onda sve?» – pitao je šaman Chikabala.
«Najprije prasne i širi se. Potom se steže. To je Svemir. Traje to dugo, po vašem mjerilu. Ali, ja znam da pulsira. Jer, ja ostajem. I preko mene ostajete i vi svi. Svemir otkucava, trilijuni godina. Ti to naslućuješ. Ali, ti si sada samo Čuvar. Ja, Chikabal, sam Vječnost. I vi ste preko mene Vječnost. Svaki otkucaj – novi Svemir. Ja sam Srce. Srce je ljubav. I to je jedino što traje u svim tim otkucajima.
I ti, moj Čuvaru, i oni ste krhka bića. Trajete koliko i zamah leptirova krila. I jednako kao i on ne ostavljate traga. Ja sam taj koji bilježi trag. Ovo mi je milijunti otkucaj. Biti će ih milijarda, najmanje. Zamisli, trilijuni civilizacija, broj bića se i ne zna…»
«Ali, što nakon toga, što se zbiva poslije?!» – upita šaman.
«Poslije? Ima li uopće poslije i prije, i je li to važno? Ne znam niti ja!»
Tako je šamanu govorio Chikabal.