Međudržavni odnosi dviju zemalja mogu imati jako puno razina, no odnosi Gvatemale i Hrvatske zapeli su već više od tri desetljeća na prvoj stepenici: međusobnom priznanju.
Dakle, kada govorimo o tome, u Gvatemali nema diplomatskog predstavnika RH, a za zemlju je mjerodavna misija pri UN i to samo službeno. Ustvari, ako trebam produžiti pasoš moram se javiti u Washington, u veleposlanstvu kojem je primarni posao zastupati RH i SAD-u. To je toliko tipično hrvatski da je ustvari postalo nešto kao tradicija, narodni običaj.
Nadalje, ako kažemo da imamo samo prizanje, to znači da nema ni onih diplomatskih predstavnika koji su tu samo počasno, pa se tako i zovu: počasni konzul. Inače je moda u bogatijeg svijeta po raznim državama da si snube neku zemlju iako o njoj skoro ništa ne znaju, pa doslovce kupe poziciju počasnog konzula da bi obogatili svoj društveni život i ojačali društveni položaj. Hrvatska je znala ipak to malo ograničiti, pa je počasni konzul trebao bar biti neki potomak Hrvata, ako već nije znao jezik, kamoli finese političkog života Hrvatske.
Ali, kako rekoh, nema ni toga, a u mojih sad već više od 12 godina u Gvatemali nitko me nije kontaktirao makar iz kurtoazije, a kamoli da bih bio upitan bih li se primio počasnog konzultiranja. I zato ja imam sasvim neoficijelni ured jer me ponekad ipak ljudi konzultiraju i vjerovali ili ne trebaju.
Stvari su takve jer Gvatemala svakako nije u mislima Hrvata, kao ni druge zemlje Srednje Amerike, koje iako tvore oko 45 milijuna stanovnika veliko tržište, nisu atrakcija hrvatskoj ekonomiji. Zato tu izvoze Španjolci, Francuzi, Talijani, Nizozemci čak i Poljaci. Hrvatima tržište ne treba.
Povremeno netko Gvatemali proda kakav transformator (Končar), a poneko uveze kakve banane ili kavu, pa čak i onda nije baš sigurno nije li to išlo preko treće ruke.

No, nikad ne treba reći da nade u napredak odnosa Hrvatske i Gvatemale nema. Budimo optimisti.