Obojati Santa Catarina Palopó!
U Gvatemali postoji jedan zanimljiv projekt koji nam možda dade odgovor na to što je to turizam. Santa Catarina Palopó mjesto je od kojih 5 tisuća stanovnika na obalama jezera Atitlan. Njegova priča je neobična i zanimljiva, a njegovi stanovnici iz naroda Kaqchikel odlučili su se da zajedničkim snagama nešto naprave za svoje mjesto. Odlučili su se obojati Santa Catarina Palopó!
Na obalama podosta velikog jezera Atitlan (130 kvadratnih kilometara površine) ima jako puno gradića od kojih je najveći Panajachel, odmah ispred Santiago Atitlana. Ta dva centra poimaju turizam na sasvim različite načine: u Panajachelu ćete vidjeti ostarjele hipije na motorima, oni ovdje dolaze već desetljećima. U Santiago Atitlanu turistička scena se temelji na dolasku stranaca da bi živjeli u majanskim obiteljima. Tu oni bivaju uronjeni u kulturu Maja, samo što tu nisu Kaqchikeli nego narod Tzutujil. I onda ti stranci jedu sa obiteljima, dobiju svoju sobu i drže se rasporeda koji ima ta lokalna obitelj.
Ima još puno predivnih gradića na obalama jezera, od kojih svaki ima svoju svrhu. Treći po veličini je San Pedro La Laguna, gdje se party odvija neprekidno. Gradić za partijanje! Osim spomenutih, posjetio sam i predivni San Marcos La Laguna, gradić ezoterije (masaže, aromaterapije, kristali, joga, biljna liječenja itd.), zatim San Lucas Toliman, koji dođe više kao odmaralište za Gvatemalce nego za strance, pa tu su i predivni gradići Tzununa (hostelčići) i San Antonio Palopó (keramika) i na kraju moj favorit: San Juan La Laguna. On je grad slikara!
Harris i Melissa Whitbeck
U ovakvoj turističkoj podjeli posla Santa Catarina Palopó je malo izvisio kao gradić, iako je poznat po majanskim tkaninama. Njegovi ljudi su dobri trgovci i posvuda ćete na toj strani jezera vidjeti plave huipile (majice) njihovih žena. No, nešto kao da je nedostajalo.
I sada na scenu stupaju Harris i Melissa Whitbeck. Harris je poznati novinar CNN-a na španjolskom jeziku, dopisnik iz Meksika. Šetajući tako sa svojom nećakinjom Melissom ulicama Santa Catarine dosjetio se kako bi lokalni ljudi, koji su u zadnje vrijeme morali smanjiti ribolov, došli do veće turističke posjete. Idemo obojati Santa Catarina Palopó, ujediniti povijest, duhovnost, etnicitet i stvoriti nova radna mjesta!
Jasno, ovo zvuči prilično naivno. I, nameće se pitanje, što ćemo slikati, kakve motive, u kojim bojama? U tu svrhu Whitbecki su pozvali dva nizozemska umjetnika, Jeroen Koolhasa i Andreasa Urhan, kao duo poznatih “Haas & Hahn”. Ova dva umjetnika su napravili konceptualizaciju. Odredili su boje (sve na bazi vapna, dakle prirodne) i nacrtali su motive temeljene na tradiciji Kaqchikel Maja. Boje, plavu, zelenu i ljubičastu, uzeli su sa spomenutog huipila koji su nosile žene Santa Catarine Palopó. I dok su oni crtali i rezali kalupe kroz koje će se bojati ti ornamenti, počelo se sa sastancima sa vođama lokalne zajednice.
Promjena emocionalnog stanja
Da se razumijemo: ideja nije originalna. Prije toga, implementirana je u favelama Rio de Janeira. Obično bojanje kuća ostvarilo je neobične rezultate: kriminalitet bi pao, a stvarala bi se radna mjesta. Zadovoljstvo ljudi životom u bojama ponukalo ih je da više čiste, uklanjaju otpad, žive urednije i optimističnije. Sad su i turisti mogli posjetiti te obojane favele, što je rezultiralo otvaranjem malih restorana, trgovinica, umjesto prijetećih polupropalih zidina sad su ljude gledali ti veseli šareni zidovi. Stanje se mijenjalo nabolje.
Ljudi u Santa Catarini brzo su shvatili o čemu se radi i volonteri su počeli bojati grad. Ko u crtiću profesor Baltazar, kao da je netko otvorio njegovu epruvetu i prolio optimizam. Okrenuli su se turizmu, padali su dogovori kako bolje urediti trgovine, otvoriti restorane, napraviti smještaj za turiste u obiteljima od kojih je svaka birala boje i motive koje će staviti na svoju kuću. Uključili su se doslovce svi, jer su u svemu vidjeli svoju priliku.
I dok se manijakalno bojalo, 2018. godine Palopó je otišao na Londonski dizajnerski bijenale i svojom instalacijom tekstilnih uzoraka osvojio je medalju publike. Tema bijenala je bila “Emocionalna stanja”, a Palopó je predstavljao upravo to: promjenu emocionalnog stanja svojih stanovnika.
I što danas ima Santa Catarina Palopó, koje znamenitosti? Otvorena su tri rezorta: Tzampoc, Casa Palopó i Villa Santa Catarina, sve u bliskoj okolici, u istome jezerskome zaljevu. Tu je zatim vidikovac iznad gradića, glavni mol na jezeru i glavni gradski trg sa crkvom te jedno termalno kupalište na obali jezera. I da se razumijemo: daleko od toga da su obojane sve kuće. Još se radi. Kuća je puno.
Gvatemalski izložak nazvan Palopó na Londonskom dizajnerskom bijenalu – nagrada publike.
Bojamo promjenu
I sad se nameće pitanje: što je zapravo turizam? Zar je dovoljno da obojamo gradić da bismo privukli turiste? To je sve?
Jedan od novinara je cijeli projekt nazvao: bojamo promjenu. Boja je tu bila simbol duhovne promjene koju je u Santa Catarinu Palopó donio taj projekt. Lokalna zajednica je odlučila postati prava zajednica, ljudi su udružili snage i poslali time poruku da je njihov mali grad mjesto gdje se osjećate sigurnim, gdje su osmišljeni sadržaji, gdje lakoćom dolazite u dodir s kulturom i tradicijom, gdje ćete provesti ugodno vrijeme i gdje vlada pozitiva.
Turist treba odmor od svoje svakodnevice, mora uroniti u nešto drugačije. Puno je mjesta na obalama jezera Atitlan, a Santa Catarina Palopó se sada na svaki način izdvojila. Još je puno posla, ali taj smjer koji su uzeli je bitan. Danas taj gradić ima svoj muzej kulture, ima umjetničke ateljee, lijepe prodavaonice umjetnina i tkanina, prešao je granice Gvatemale i napravio si je ime, prepoznatljivost. Sve bez studija razvoja i profesora koji će vas za velik novac “brendirati”. Sve što je trebalo je da dođe neki novinar sa nećakinjom, da se zaljube u to mjesto i predlože jednu naoko bedastu viziju.
