Gvatemalski diktatori
Kao amaterski povjesničar, odabrao sam zanimljivu temu za svoj feljton: najprominentniji diktatori Gvatemale. Dva su razloga za to: prvo je što na tekstovima na Hrvatskom nema puno izvora koji se bave ovom temom, općenito nema puno tekstova o povijesti Gvatemale na našem jeziku. I to meni pruža prostor da vam ispričam neke zanimljive priče. Drugi je razlog što diktatori u povijesti uvijek izazivaju pozornost činjenicom da oni imaju prostora za osobne odluke, donesene mimo parlamenata ili sudjelovanja veće grupe ljudi. Iako ponekad imaju iza sebe vojnu huntu, u biti imaju prostora vladati ukazima, a to je politološki doista zanimljivo. Pitamo se: gdje apsolutna vlast zaludi čovjeka?
Za ovaj sam feljton izabrao sedmoricu najinteresantnijih (jer bilo ih je još) i nastojao sam izbjeći one s vrlo kratkom vladavinom ili beznačajne po toj vladavini. Državni udar, spletke, pa čak i auto-državni udar figure su o kojima ćemo govoriti, a nadam se da ću pokazati da su vremenski raniji diktatori za svoje teme imali snažne društvene promjene (motivirane ispočetka humanizmom) i klasično nasilje (ubojstva političkih protivnika), dok su se kasniji diktatori bavili uglavnom izravnim genocidom i snažnim antikomunizmom. A svima im je zajedničko jedno: uspostava monopola na vlast i održavanje iste dokle je god moguće.
Zaronimo zajedno u ovu povijesnu temu i nadam se da će vam biti zanimljivo ovo putovanje.
Dio prvi
Manuel Estrada Cabrera (1898. - 1920.)
RANE GODINE
Manuel José Estrada Cabrera rodio se u gradu Quetzaltenangu, drugom po veličini u Gvatemali, 21 studenog 1857. godine. Njegovi roditelji Pedro Raymundo Estrada Monzón i Joaquina Cabrera imali su od početka stanovite teškoće oko tog dječaka. Njegov otac, Pedro Raymundo bio je franjevac, ali odrekao se života fratra. Kad mu se rodio sin Manuel, nije ga htio priznati kako je to ultimativno zahtijevala njegova autoritativna majka Joaquina Cabrera, iako im je kao otac financijski pomagao. Dogovor su postigli preko posrednika i to je riješilo problem.
Mladi Manuel je učio stolarski zanat dok je istovremeno prodavao karamel bombone koje je kod kuće pravila njegova samohrana majka. U to je vrijeme, a i danas je umnogome tako, bilo sasvim normalno da dijete počne raditi kad napuni 7-8 godina. Prema opisima iz toga vremena, obitelj je bila nižeg srednjega sloja iako se morala jako mučiti da bi imala taj status.
U dobi od samo 15 godina, godine 1872. upisao je Nacionalni institut za studente iz zapadnog dijela zemlje koji je djelovao u njegovome rodnom gradu. Diplomirao je već 1874. i odmah je upisao Zapadni fakultet za pravo i bilježništvo, studirajući unatoč velikim financijskim poteškoćama. Upravo je to Manuelu otvorilo kasnije vrata viših slojeva i vrata politike. Manuel je postao odvjetnik. On je otišao klasu više samim činom školovanja.
Imao je položaj u drugom prvostupanjskom sudu Quetzaltenanga, također je vodio svoju školu i držao privatne satove. Potom je diplomirao i građansko i kanonsko pravo godine 1888. Nakon što se privatno bavio odvjetništvom, imenovan je okružnim sucem, a kasnije čak i sucem Vrhovnog suda pravde. Sad bismo rekli da je time bio spreman ući u svijet politike svoje zemlje, ali Manuel je bio pametniji od toga. On je već ranije, 1885. postao kongresnikom u parlamentu Gvatemale (Kongresu).
Recimo sada nešto vrlo bitno: od prvih dana u politici povezao se sa Liberalnom strankom Gvatemale. A ona je imala slavnu povijest: godine 1830. postala je vladajućom strankom Federalne Republike Srednje Amerike, a to (postojeći do 1841. godine) uopće nije bila mala država: Srednja Amerika se sastojala od današnje južne meksičke države Chiapas, zemalja Kostarike, El Salvadora, Gvatemale, Hondurasa i Nikaragve, kao i dijelova Belizea. 1830-ih dodana je šesta država — Los Altos, s glavnim gradom u Quetzaltenangu; zauzimala je dijelove današnjeg Chiapasa i zapadnih gorja Gvatemale. Uspomena na tu šestu državu, Sexto Estado, živi još i dan danas u krajevima oko Quetzaltenanga (kojeg zovemo i Xela, čit. Šela). Suparništvo Xele i Guatemala Cityja bilo je veće nego ono naših Zagreba i Splita.
Godine 1871. Liberali se vraćaju na vlast, ovaj puta u samoj Gvatemali, sa predsjednikom Miguelom Garcia Granadosom i vlast se učvršćuje toliko da slijedi čitava serija liberalnih predsjednika: čuveni Justo Rufino Barrios, Alejandro M. Sinibaldi (bio je predsjednik puna 4 dana!), Manuel Barillas i José María Reina Barrios. To razdoblje od 1871. – do 1898. bilo je protkano ratnim sukobima, intrigama, političkim ubojstvima, financijskim krizama i društvenim previranjima. No, Liberali su neprekidno vladali tih 27 godina.
Vlada predsjednika José Maríe Reine Barriosa (na vrhu slike). Ministar unutarnjih poslova Manuel Estrada Cabrera je u drugom redu lijevo.
DOLAZAK NA VLAST
Manuel Estrada Cabrera bio je ministar unutarnjih poslova tijekom većeg dijela režima predsjednika José Maríe Reine Barriosa. Kada su 1892. objavljeni članovi kabineta Reine Barriosa, novinski članak u novinama La Republica koji je pratio slike upitao se: “Manuel Estrada Cabrera, tko je ovaj gospodin?” Vrlo brzo će im doći odgovor.
U drugom mandatu Reine Barriosa, Manuel Estrada Cabrera je imenovan “”Prvim koji će biti imenovan za predsjednika”. U to su vrijeme radi čestih ubojstava predsjednika morali imati rezervnog igrača. Obrazovan i vrlo aktivan, uglađen, čovjek od povjerenja, Manuel je bio predodređen da bude sljedeći.
I trebao im je. José María Reina Barrios ubijen je 8. veljače 1898. u Guatemala Cityju. Ubio ga je britanski državljanin Edgar Zollinger, upravitelj tvrtke poznate obitelji Aparicio. Zollinger se osvetio jer je još 13. rujna 1897. Reina Barrios dao pogubiti Juana Aparicija, poduzetnika, na sasvim nezakonit način. Aparicio je bio bivši gradonačelnik Quetzaltenanga. Njegova imovina uključivala je električnu centralu Zunil, željeznicu Los Altos, plantaže kave i lokalnu banku. On je bio lokalni boss. Ti su poslovi potom nezakonito prisvojeni, ostavljajući obitelj Aparicio u siromaštvu. I stanovništvo je oplakivalo Apariciovu smrt koji je bio voljen jer je pomagao drugima.
I taman kad biste pomislili kako je Manuelu pala sjekira u med, imajte na umu da je ovo Guatemala. Gvatemalski kabinet Vlade sazvao je hitan sastanak kako bi imenovao novog predsjednika, ali je odbio pozvati Estradu Cabreru na sastanak, iako je on bio titulom “prvi imenovan za predsjednika”. Postoje dvije povijesne verzije o tome kako je uspio dobiti predsjedništvo: (a) Estrada Cabrera je ušao “s isukanim pištoljem” kako bi potvrdio svoje pravo na predsjedništvo i (b) Estrada Cabrera se pojavio na sastanku i zahtijevao predsjedništvo budući da je on bio prvi imenovan, dakle mirno i ljubazno, potkovano argumentima.
Nije jasno koja je verzija te čudne priče točna (znajući Gvatemalu ja sam više za ovu s pištoljem), a glasine su se širile glavnim gradom. No, bilo kako bilo, pištoljem ili slatkorječivo, Manuel Estrada Cabrera je preuzeo vlast kao interni ili privremeni predsjednik. Sada je trebalo raspisati izbore.
Jedan od predsjedničkih portreta iz prvih razdoblja vladavine.
Prvi gvatemalski šef države koji je bio civil, odvjetnik, u više od 50 godina političkog života Gvatemale, Estrada Cabrera svladao je otpor svom nadolazećem režimu do kolovoza 1898. i raspisao rujanske izbore, na kojima je uspješno pobijedio. Pomalo su pomogle i fizičke prijetnje koje je slao svom glavnom oponentu José Luisu Castillu de Leónu (bila su još dva manja kandidata). Sigurno je sigurno. A onda je to podbočio činjenicom da je mogao narediti svoj vojsci i policiji, kao i članovima njihovih obitelji da izađu i glasaju za njega ako žele zadržati posao. Da ne bi bilo sumnjivo, svi su se pojavili u civilnim odijelima. Ovo mi je odnekud poznato, ali se baš sada ne mogu sjetiti odakle. Dakle, Manuel je postavio svoju vlast u samo sedam mjeseci, a ona će potrajati pune 22 godine!
José Luis Castillo de León ili don José León Castillo (zavisi o izvorima9, smrtni neprijatelj i protukandidat Manuela Estrade Cabrere.
APOLOGETSKI OPISI
Tada je Estrada Cabrera imao 41 godinu; bio je krupan, srednje visine i širokih ramena. Brkovi su mu davali plebejski izgled. Crne i tamne oči, imao je metalni glas i bio je prilično mrzovoljan i zamišljen. No do tada je već pokazao svoju hrabrost i karakter.
To se pokazalo u noći smrti Reine Barriosa kada je stajao ispred ministara koji su se sastali u vladinoj palači kako bi izabrali nasljednika, i rekao: “Gospodo, dopustite mi da potpišem ovaj dekret. Kao prvoimenovani, morate predati predsjedništvo meni” (možda je mahao pištoljem, jak je to argument). A njegov prvi dekret bio je opća amnestija svima koji su radili protiv njegovog prethodnika, a drugi je bio ponovno otvaranje svih osnovnih škola koje je zatvorilo ubijeni prethodnik, kao i administrativne i političke mjere usmjerene na pridobijanje javnog mnijenja. Mogli bismo današnjim rječnikom reći – populizam. No Estrada Cabrera bio je i dalje gotovo nepoznat u političkim krugovima prijestolnice i nisu se mogla predvidjeti obilježja njegove vlade niti njegove namjere.
List Liberalna ideja davao je još ljepše opise novog šefa države u dobu kad ni radija još nije bilo. “Estrada Cabrera je iskren čovjek. Također je predan čovjek dobre volje i pun vjere. Ima snažne ideje za koje se treba boriti i za koje bi se žrtvovao ako je potrebno. On je čovjek.” ili malo dalje “Njegove usne čine kontrast s njegovim očima. Oči uvijek svijetle, uvijek mirne, otkrivaju unutarnju snagu i majstorstvo vlastite duše. Usne su ljubazne i osjećajne. Čelo je široko i bez nabora, studiozno muško čelo koje odražava intelektualnu robusnost.”
Eto, tako su se već tada, kroz dostupni pisani medij, stvarali diktatori.
KULT MINERVE
Estradino najzanimljivije naslijeđe bio je njegov pokušaj njegovanja kulta božice Minerve u Gvatemali. Na početku svoje vladavine pokazao je interes za obrazovanje, a 1899. pokrenuo je svetkovinu Minerve (Fiestas Minervalias), slaveći postignuća učenika i nastavnika na temelju ideje svog ministra za infrastrukturu, Rafaela Spinole. Svetkovina se održavala u studenom, na kraju školske godine. Već krajem listopada dani su bili ispunjeni školskim defileima, izložbama i natjecanjima u raznim područjima. A onda bi, za diktatorov rođendan 21. studenoga, bio objavljen tiskani “Album Minerve” sa svim poezijama i literarnim radovima koji su bili nagrađeni.
Estrada Cabrera naredio je izgradnju “Minervinih hramova” u helenskom stilu u Guatemala Cityju, a nekoliko godina kasnije svi veći gradovi u zemlji imali su svoje hramove, koje su sponzorirali lokalni porezni obveznici. Sagrađeno je preko 20 takvih “hramova”, mahom u glavnim gradovima pokrajina.
Umjetnički prikaz Minervinog hrama u Guatemala Cityju. Desno se vidi da se tu već igra bejzbol. Kasnije će hram biti srušen radi gradnje tribina za bejzbol teren.
Estrada Cabrera proglašen je “Herojem domovine i zaštitnikom marljive mladosti”. Minerva je bila rimska božica mudrosti i strateškog ratovanja, iako je primijećeno da Rimljani nisu naglašavali njen odnos prema bitkama i ratovanju kao što bi to Grci činili, te je njima primarno bila pokroviteljica umjetnosti, trgovine i mudrosti, znanja. Od drugog stoljeća prije Krista nadalje, Rimljani su je izjednačavali s grčkom božicom Atenom. U biti, mnogi znanstvenici danas smatraju da je Minerva ustvari božica Atena.
Danas se tumači da je kult Minerve tijekom režima Manuela Estrade Cabrere bila želja da se inaugurira sekularizam u dominantno (tada) katoličkoj zemlji. I dok recimo hram Minerve i danas stoji na glavnom trgu grada Quetzaltenanga, onaj u Guatemala Cityju, u zoni 2, na kraju današnje avenije Simeon Cañas, je bio razoren kad su se gradile tribine stadiona za bejzbol. Ti hramovi u mnogim gradovima i reljefna mapa Gvatemale (koju turisti posjećuju i danas) glavno su nasljeđe epohe, iako je režim u to doba podigao još neke javne zgrade.
Minervin hram u rodnom gradu Estrade Cabrere – Quetzaltenangu. Hram i danas postojano stoji.
PRVI MANDAT (1898. - 1904.)
U to su vrijeme Sjedinjene Države igrale veliku ulogu u svojemu “stražnjem dvorištu”, kako su nazivali Meksiko i Srednju Ameriku. Samo oko dva i pol mjeseca nakon ubojstva Reine Barriosa izbija Španjolsko-američki rat, koji će trajati od 21. travnja 1898. do 10. prosinca 1898. Amerikanci osvajaju Kubu, Filipine Portoriko i Guam. Vjerojatno je to bio početak Američkog imperija, iako su i prije toga Amerikanci dosta toga oduzeli Meksikancima, kupili od Francuza i Rusa.
U isto to vrijeme, prvi problem s kojim se suočio Estrada Cabrera bila je pruga od glavne luke Gvatemale Puerto Barriosa na Atlantiku do glavnoga grada. Radilo se o oko 300 kilometara udaljenosti, pruga je većim dijelom bila izgrađena, ali je nedostajalo kojih šezdesetak kilometara. Estrada Cabrera je htio biti zapamćen kao predsjednik koji je sagradio infrastrukturu za jednu izvoznu ekonomiju: trebale su luke, mostovi, pruge i ceste. I onda je, bez da se sa bilo kime konzultirao, čistom samovoljom i impresioniran tim ratnim uspjesima SAD-a odlučio dovesti u zemlju tadašnju američku kompaniju United Fruit-UFC (danas poznatu kao Chiquita).
Odluka će se pokazati fatalnom jer će u sljedećim desetljećima United Fruit duboko utjecati na gvatemalsku politiku i društvo, izazvati građanski rat dug 40 godina i štrajkove lomiti čak i masakrima radnika.
Kuća upravitelja na plantaži United Fruita
No, kako to izvesti? Manuel je bio lukav: prvo je 1901. godine United Fruitu ponudio da preuzmu nacionalnu poštu. Ovi su to s veseljem učinili iako su se bavili sasvim drugim stvarima. Malo po malo, pokazali su interes jer im je pruga Puerto Barrios-Guatemala City, dovršena oko 80%, dana u koncesiju samo da ju dovrše. Od tada je United Fruit doslovce preuzeo željezničku mrežu Gvatemale, bitnu za izvoz svih vrsta proizvoda, od šećera do kave i voća. Kapitalizam obožava monopole, to je dobro za biznis.
Sporazum sa United Fruit potpisan je na kraju tog prvog mandata. U međuvremenu, Estrada Cabrera se posvetio stvaranju mreže doušnika koji su pratili bilo kojeg, pa i najslabijeg političkog protivnika, organizirajući ubojstva i “nesretne” slučajeve. Jedan američki ministar vratio se u SAD nakon što je saznao da je diktator naredio da ga se otruje. Bivši predsjednik Manuel Barillas izboden je na smrt u Mexico Cityju, na ulici ispred meksičke predsjedničke rezidencije po Cabrerinom nalogu; ulica sada nosi ime Ulica Guatemala. Također, Estrada Cabrera nasilno je odgovorio na radničke štrajkove protiv UFC-a. U jednom incidentu, kada je UFC otišao izravno do predsjednika kako bi riješio štrajk (nakon što su oružane snage odbile odgovoriti), predsjednik je naredio naoružanoj jedinici da uđe u radnički kompleks. Snage su “stigle noću, neselektivno pucajući na spavaće sobe radnika, ranivši i ubivši neodređeni broj.”
DRUGI MANDAT (1905. - 1910.]
Opet dobivši izbore i sa ugovorom sa UFC u džepu, sada se Cabrera mogao posvetiti svojim daljnjim planovima. Godine 1906. došlo je do invazije političkih emigranata koji su živjeli u Meksiku i El Salvadoru na Gvatemalu, sa željom da se sruši režime Estrada Cabrere. Manuel Lisandro Barillas Bercián i već spomenuti José León Castillo imenovani su zapovjednicima invazijskih vojski Meksika i El Salvadora. I Porfirio Díaz i Tomás Regalado, predsjednici tih dviju susjednih zemalja, otvorili su granice za slobodan prolaz osvajača. Ali ni Barillas ni León Castillo nisu bili neki vješti zapovjednici i, nakon niza okršaja, invazija je propala kod Ocósa u lipnju 1906.
Regalado, smrtni neprijatelj Estrade Cabrere, nije bio zadovoljan rezultatom neuspjele invazije. Na kraju, Regalado je osobno napao Gvatemalu, 11. srpnja 1906. Regalada su ubili gvatemalski vojnici kada je vjerovao da je među lojalnim trupama. On je doslovce ušao u gvatemalske redove misleći da je sa svojim vojnicima! Nakon Regaladove smrti, salvadorske trupe povukle su se prema El Salvadoru, a kasnije je potpisan Ugovor o miru, prijateljstvu i trgovini između Gvatemale i El Salvadora, 20. srpnja 1906. na američkoj krstarici Marblehead.
No, 29. travnja 1907. uslijedio je prvi pokušaj atentata na diktatora. Grupa ljudi, koja je uključivala i predsjedničkog šofera odlučila je ubiti Estradu Cabreru dinamitom. Dok je predsjednik išao prema južnom dijelu grada nadgledati neke radove, na 7. aveniji blizu križanja sa 16. ulicom odjeknula je eksplozija. Događaj je danas u Gvatemali poznat kao “Bomba”.
Estrada Cabrera i njegovi suputnici izašli su iz svega potpuno neozljeđeni. Uslijedio je teror i svi su zavjerenici pohapšeni i zatvoreni. Da bi to postigao, diktator je opkolio vojskom i policijom glavni grad i onda se sve češljalo, kuću po kuću, sobu po sobu.
Zgrada popravnog doma za djecu na sedmoj aveniji bila je poprište atentata.
Već sljedeće, 1908. godine uslijedio je novi pokušaj. To je znano kao “Zavjera kadeta”. Skupina vojnih kadeta zapazila je da je put procesije crkve Santo Domingo promijenjen tako da prolazi ispred predsjednikove kuće na 7. aveniji. Uz to, vojnici koji su sudjelovali bili su obučeni dosta zamaskirano, pa su kadeti odlučili ubaciti se u procesiju, pa kad dođu do kuće, okupirati ju i uzeti predsjednika za zarobljenika.
No, špijunska je mreža razotkrila planove i svi su bili pohapšeni. Ljut što su mu kolege uhapšeni, kadet Victor Manuel Vega se ubacio na prijem novog američkog ambasadora i pucao je u Estradu Cabreru iz blizine. Pogodio ga je u – mali prst, jer se metak odbio od svečane zastave (koplja). Sada sasvim goropadan diktator, Estrada Cabrera je naredio da se zatvori Vojna Akademija i – pobiju svi polaznici. Od toga trenutka kreće ludilo potpuno otvorene diktature. U isto vrijeme diktator je bio pogođen smrću majke, Joaquine Cabrere. No, to je bio tek početak osobnih gubitaka.
Spomenik kadetima ubijenima nakon pokušaja atentata.
TREĆI MANDAT (1911. - 1916.)
Godine 1910. i njegova žena, Desideria Ocampo, i njegovo prvorođeno dijete, Diego Estrada, okončali su svoj život. Supruga je umrla od tuberkuloze u Nici u Francuskoj nakon što ju je Estrada Cabrera tamo poslao na liječenje. Nešto kasnije Diego je izvršio samoubojstvo pritisnut teškom spolnom bolešću. Dana 8. studenog 1912. drugi sin, Francisco Estrada, koji se upravo vratio u Gvatemalu iz Europe gdje je učio poljoprivrednu tehnologiju u Parizu, našao se u dugu od 4000 dolara nakon što se udvarao od sebe starijoj Francuskinji. Kad je Estrada Cabrera saznao za to, stavio je račun pod sinov tanjur i čekao njegovu reakciju. Kad je Francisco sišao na večeru, vidio je račun i problijedio. Bez riječi je izašao iz blagovaonice i ustrijelio se u svojoj sobi.
Ovi osobni gubici su ga snažno pogodili. Posebno zato jer je izgubio suprugu i njihovo dvoje djece, iako je ukupno imao četrnaestoro djece (7 sinova i 7 kćeri) sa mnogim drugim ženama. Uspostavio je još jači diktatorski režim uz podršku vojske i policije. Sloboda tiska i slobodno udruživanje bili su potisnuti, a javno obrazovanje postalo je militarizirano. Nije prihvaćao nikakvu opoziciju, provodeći političke zločine, mučenja i pogubljenja protivnika.
Sin Francisco koji se ubio kad mu je otac predočio račun za njegovu ljubavnu avanturu u Francuskoj.
Estrada Cabrera je imao megalomanske vanjskopolitičke ideje. Vjerujući u svoju vojnu silu, manipulirao je meksičkim generalom Ricardom Carrascosom, koji se bio sklonio u Gvatemalu. Ideja je bila poslati Carrascosu da osvoji cijeli Chiapas, posebno povijesnu pokrajinu Soconusco, gdje bi potom zajedno sa dijelovima gvatemalske pokrajine Peten bila osnovana marionetska država zvana Jugoistočna Republika. Meksiko se nalazio u stanju revolucije. Ta Meksička revolucija bila je doslovce kaos (1910. – 1917.) u kojem su se smjenjivale vlade i pobune, od Porfiria Diaza, preko Francisca Madera i Victoriana Huerte, Venustiana Carranze i Alvara Obregona, uz vrlo gorljivo sudjelovanje Pancha Ville i Emiliana Zapate. Nije čudo da su omanji diktatori htjeli na tom loncu omastiti brkove.
U trećem je mandatu Estrada Cabrera ponovno osnovao Vojnu Akademiju čije je polaznike svojevremeno dao ubiti.
Guatemala City 1915. godine.
ČETVRTI MANDAT (1917. - 1922.)
Godine 1920. Princ Wilhelm od Švedske posjetio je Gvatemalu i opisao zemlju nakon 22 godine vladavine Estrade Cabrere. On piše: “Gvatemala je prirodno bogata: na obali Tihog oceana nalaze su se u velikim količinama šećer, kava, začini i kakao; plantaže daju sjajan prinos, a produktivnost tla u odnosu na površinu je jedinstvena. Na istočnoj obali (Atlantik, op.a.) nalaze se ogromne plantaže banana. A na gorju se uzgaja kukuruz, pšenica i povrće, a fina kava raste čak do 1600 m nadmorske visine. Minerala kao što su zlato, bakar, kositar i živo srebro ima u izobilju, ali nisu iskorištavani jer su domoroci dobro skrivali gdje se nalaze. Ali komunikacijska su sredstva bila slabo razvijena; osim željeznice koja je išla od obale do obale kroz Guatemala City, a kojom je upravljala United Fruit Company, postojale su samo staze i stazice, označene na kartama kao autoceste, ali u stvarnosti samo vrlo uske i neprikladne ceste.”
U tom četvrtom mandatu veliki problem Gvatemale je bila inflacija. Papirni je novac uveden od 1898., ali vrijednost mu je padala jer je Estrada Cabrera krpao proračunske rupe tiskanjem novca. Kako bi riješio ovaj rastući problem, Estrada Cabrera je 1919. pozvao u pomoć poznatog ekonomista Edwina W. Kremmerera. Kremmerer je uspio restrukturirati gvatemalski monetarni sustav, plus dati nekoliko savjeta o tome kako ga bolje poboljšati, nažalost, ništa od toga nije primijenjeno jer je Estrada svrgnut. Srećom, uspio je učiniti obrazovanje lako dostupnim za neke od najruralnijih dijelova Gvatemale.
Portret diktatora napravljen pri kraju diktature.
Do četvrtog mandata Estrade Cabrere prevladao je puni despotizam. Opće biračko pravo (uključujući i žene) bilo je pravilo, ali predsjednički izbori bili su farsa jer je samo predsjedniku bilo dopušteno da se pojavljuje na glasačkim listićima, a oporba je bila zabranjena jer je svaki protukandidat bio pod nadzorom policije i u najboljem slučaju pritvoren ako ne i ubijen. Osim toga, svatko tko je odbio glasati odmah je bio osumnjičen, a svaka je plantaža dobila popis koliko “mozoa” (slugu) treba glasati na izborima.
Predsjednikovi ministri bili su jednostavno njegovi savjetnici, a državni prihodi su se probili do predsjedničkog džepa: slijedeći pravilo koje su uspostavili njegovi prethodnici uspio je sa strane ostaviti bogatstvo od 150 milijuna dolara, unatoč tome što je službeno zarađivao samo 1000 dolara godišnje. Predsjednik je birao ministre među svojim najvjernijim pristašama, a oni nisu imali nikakva glasa u konačnoj odluci o poslovima; a ni Kongres nije bio puno bolji, jer nijedan zakon nikada nije donesen bez prethodnog odobrenja s najvišeg vrha. Konačno, sudovi su potpuno založeni predsjedničkim interesima. Cijeli je sistem bio napravljen da se ulizuje diktatoru i provodi njegove hirove.
KONAČAN PAD
Potresi od godina 1917. i 1918. uzrokovali su veliko nezadovoljstvo među narodom, ali i elitom. Bilo je očito da režim Estrade Cabrere ne namjerava pokretati nikakvu ozbiljniju obnovu (gdje li sam to već čuo), a kroz cijelu upravu vladala je neobuzdana korupcija. U slučaju predsjednika i ministara oni su sebi priskrbili dodatne prihode davanjem koncesija i slično; niži službenici dobivali su novac kako im odgovara, ucjenjujući ljude kojima su trebali papiri. O svim tim pitanjima rijetko se govorilo jer su svi strahovali za vlastiti život i šutjeli.
Prva je protiv diktatora krenula Katolička crkva; počelo se sa oltara propovjedati protiv diktatora i njegove vlade. Sezonu je otvorio svećenik José Piñol y Batres serijama propovijedi u crkvi Svetoga Franje u Guatemala Cityju. Godine 1919. osnovana je Unionistička stranka koja se dosta razlikovala od dviju do tada postojećih, Liberala i Konzervativaca. Pod međunarodnim je pritiskom režim morao legalizirati stranku početkom 1920. godine. Ali, nastavljena su hapšenja što je dovelo do velikih demonstracija 11. ožujka 1920. Reakcija policije i vojske jednostavno je okupila narod protiv režima; ljudima je bilo dosta diktature, nasilja i političkih progona.
Štete nastale dvama velikim potresima 1917. i 1918. bile su ogromne. Režim nije mrdnuo ni malim prstom.
Nacionalna skupština (Kongres), čiji je predsjednik tada bio Adrián Vidaurre, bivši ministar rata i jedan od najvažnijih članova Cabrerinog kabineta, proglasila je predsjednika nesposobnim nastaviti dužnost i imenovala je Carlosa Herreru y Lunu za privremenog predsjednika. Bilo je to 8. tranja 1920. godine. Tijekom sjednice Kongresa, na ulicama oko zgrade se skupilo veliko mnoštvo.
Cabrera se opirao ovom imenovanju i zadovoljio se borbom iz svoje rezidencije u “La Palmi” (bila je to ustvari plantaža koja se nalazila u glavnome gradu na mjestu gdje je danas nacionalni stadion Doroteo Guamuch Flores, nazvan po trkaču pobjedniku Bostonskog maratona), sve dok nije poražen u travnju, tijekom “Tragičnog tjedna” (8. do 14. travnja 1920.) kada je Gvatemala bila u stanju oružane revolucije protiv režima, a naoružani unionisti borili su se protiv Cabrerinih vojnika na ulicama. Ljudi su izgubili svaki strah! No glasine su bile užasne: da će u Guatemala City ući jaka diktatorova vojska, no od svega je ostalo samo bombardiranje grada s topovima sa utvrde San Jose. Estrada Cabrera konačno se predao 14. travnja 1920., zajedno sa svojim jedinim odanim prijateljem, peruanskim pjesnikom Joséom Santosom Chocanom. Istoga dana predala se i utvrda San Jose.
“Tragični tjedan” započeo je sasvim mirnim prosvjedima, da bi se to pretvorilo u pravi građanski rat.
Tijekom tih nemira većina suradnika Estrade Cabrere su ili pali boreći se ili su bili linčovani od mase. Samo poneki je uspio pobjeći iz Gvatemale. Sam diktator je bio suđen, osuđen na doživotnu robiju radi korupcije i političkih zločina. Umro je u zatvoru od upale pluća 1924. godine, pokopan je u rodnome gradu i na taj se način završila do tada najmarkantnija osobna diktatura od uspostave nezavisnosti 1821. godine. Najveći dio sredstava koja je opljačkao vraćen je državi.
Ono što je u ovom slučaju čudno je da SAD nimalo nisu željele pomoći nesretnom Manuelu Estrada Cabreri. Neki to tumače činjenicom da tijekom I svjetskog rata diktator nije želio pomoći Amerikancima, plijeneći Nijemcima njihove biznise i posjede. On nije zaplijenio skoro ništa. Stajali su i gledali kako se stvari razvijaju, a čak ni United Fruit Company nije prstom mrdnula.
Nakon ove vladavine na predsjedničko mjesto uspeo se Unionist Carlos Herrera y Luna, kojega će nakon otprilike godine i pol skinuti vjerni ađutant Estrade Cabrere, general José María Orellana i to u oružanom puču. Pogađate, razlog je bilo odbijanje unionističkog predsjednika da nastavi i ratificira za Gvatemalu štetne ugovore s United Fruitom. I tako su Liberali vraćeni na vlast.
Kabreristi na položaju na utvrdi San Jose.
GOSPODIN PREDSJEDNIK
Miguel Ángel Asturias (1899–1974), gvatemalski pisac i nobelovac, temeljio je svoje djelo Gospodin predsjednik (1946.) na vladavini Manuela Estrade Cabrere. I baš za to djelo dobio je Nobelovu nagradu.
U intervjuu iz 1970. njemački kritičar Gunter W. Lorenz upitao je Miguela Ángela Asturiasa zašto je počeo pisati, a romanopisac je odgovorio: “Da, u 22:25 sati 25. prosinca 1917. potres je uništio moj grad. Vidio sam nešto poput golemog oblaka kako skriva golemi mjesec. Bio sam smješten u podrumu, u rupi, u špilji ili negdje drugdje. Tada sam napisao svoju prvu pjesmu, pjesmu oproštaja od Gvatemale. Kasnije su me ljutile okolnosti tijekom kojih su ruševine raščišćene i društvena nepravda koja je postala tako krvavo očita.”
Ovo iskustvo u dobi od 18 godina navelo je Asturiasa da napiše “Politički prosjaci”, neobjavljenu priču koja će kasnije postati njegov prvi roman: Gospodin predsjednik, započet 1922. godine dok je pisac još bio student prava u Gvatemali.
Diktatorski roman je žanr koji se razvio kao sredstvo latinoameričkih pisaca za kritiziranje tog koncentriranog autoriteta. Nasljeđe kolonijalizma u Latinskoj Americi često je dovodilo do uspona apsolutne vlasti koja nastoji obuzdati unutarnji sukob nacije. Jednom kada dođe na vlast, glavni čovjek često traži potpunu kontrolu; često mijenja ustave, ukidajući zakone koji su prethodno spriječili njegov ponovni izbor. Na primjer, 1899. general Manuel Estrada Cabrera izmijenio je gvatemalski ustav koji je prethodno zabranjivao njegov reizbor. Međutim, romani o diktatorima obično pokušavaju ispitati apstraktnu prirodu autoriteta i dovesti u pitanje ideju autoriteta općenito umjesto da se fokusiraju na vladavinu određenog diktatora.
Jedno od naših izdanja nagrađivanog romana.
ZAKLJUČAK
Manuel Estrada Cabrera je sa vrlo niske startne pozicije na društvenoj ljestvici obrazovanjem i promućurnim odlukama došao do vrha vlasti. Ispočetka nije radio ništa bitno drugačije od svojih prethodnika, ali kako svaka represija izaziva reakciju, radi pokušaja atentata i smrti u vlastitoj obitelji njegova je diktatura eskalirala tako da su ga na kraju proglasili nekompetentnim, čak i ludim.
Ekonomski, Estrada Cabrera je shvatio da je šansa Gvatemale u izvozu, no na pogrešan je način akumulirao kapital za infrastrukturu gdje možemo reći da je čak nacionalni izdajnik. Stavio je sva jajca u košaru United Fruita. Dao im je puno, primio je malo, a na kraju su Amerikanci mrtvi hladni gledali kako ga se trpa u zatvor. U prvih možda i desetak godina vladavine Gvatemala jest ekonomski napredovala, ali je visoka korumpiranost vlasti, ona kapilarna koja je zahvaćala sve razine birokracije, odnijela dobar dio toga rasta u privatne džepove ljudi na pozicijama i samog Estrade Cabrere. Tih njegovih 150 milijuna dolara koje je opljačkao do 1920. godine danas bi vrijedilo oko 2,3 milijarde dolara. To je bio razmjer njegova osobnog bogaćenja.
Manuel Estrada Cabrera je bio samo prvi u nizu diktatora 20. stoljeća u Gvatemali. No, njegovo uvođenje kompanije United Fruit u Gvatemalu pokazati će se kobnim i generirati će još mnoge strašne diktature. Amerikanci su se tek dograbili Gvatemale.